Mazohizam, you and I

Ovu priču o kvaziuživanju o fizičkoj, posebno duševnoj boli ću početi informacijom, da sam kupio vagu. Da. Vagu jebenu. Stalo mi je do psovanja (stari dobri A.), te sam odlučio da investiram 25 maraka u Domodu (jen dva MARKETINGGGG) u jebenu vagu. Da prati moj progres mršavljenja, as I have 15 kilograms to lose. Gdje mi stane, you ask? iznad kurca, eto gdje…as a matter of fact, i jest… umjesto da se distribuiše malo tamo malo vamo, svemi ode u stomak, hodam ko onaj duh od mančmalova iz Ghostbustersa, ne vidim iz prve je li mi šlic otkopčan nego moram da se nagnem, blago rečeno ofirno, da pogledam.

Uglavnom, cilj je jesti malo zdravije, junk food no-go, sokovi no-go, hljeb tjestenina no-go. As a matter of fact ovakoooo blizu (spojite palac i kažiprst i odvojite ih 2mm – eh tako blizu) sam da bacim friško načetu teglu Nutelle u kantu. Jebla sliku svoju skupa ko crna zemlja. Al eto ulje pojeftinilo, barely ispod 5 KM.

A ja ću se narednih sedmica patiti gledati kad će mi vaga brojati ispod 90, da ne kažem ispod 80, ahtisreće kad to uspijem. a vidi me metar i vic o Muji i Hasi..Kako tako malo čeljade ima toliku gubicu. Ali ću je smanjiti, i biće mi zlo, znam već. I mantaće mi se, i past će mi šećeri i masti i soli i kurci palci, ali ću skinut ova govna sa sebe. Vidjeće A opet svoje ćune dok bude pišao!!!

Imao sam jedno iskustvo od pretprošle srijede, koje nosim na desnoj ruci, jenu malu rupicu koju sam prouzrokovao (vidi naslov) nekim glupim gašenjem cigare na sebi u polupijanom stanju, uvijek mi je bilo furka to uraditi… a što je najgore ja i nisam pušač (jedan čitać- E. I'm taling to you, i doćemo do tebe kasnije) će reći da sam se propušio. Što nisam. Jest, imam kutiju Lucky Strike borovnice, ja ih zovem sentimentaluše, kako je L. uvijek nosala te kad bismo putovali nekud, čudna tradicija pa i ja probao. mala portable Nargila haha.

Ne znam koji mi je vrag, ali me zadese svakakve nedače, fizičke prirode, tako sam kuhajući (ovo se ja malo kurčim da znam kuhati) se uspio posijeći na limenci, te 20ak minuta nakon toga opržiti. Ahtiboga i bolova, ali opet insanu prvo naumpadne to slikati. Koji nam je kurac ba? Kad smo kod toga, gledali ste garant “slučajne prolaznike” koji bi snimali incidente na ulici, gledaju kako ljudi umiru, a oni umjesto da uskoče bržbolje fataj se mobitela bohteje'o.

Kad smo kod bolova, i “uživanju” u istim, ne možeš se ne dotaći teme srca. Ah što taj mišić zna nekad zaboljeti.

Pitaju me, je li mi žao zato što na pola života (tako kažu statistike) nisam oženjen. Odgovor je – ne. Nije mi žao. Sudbina je takva. Sad bi Emma rekla: Am I a joke to you? Dušo, žao mi je… al rekao sam ti, naći ćemo mi tebi mamu.

Čega meni jeste žao je moja pamet koje nije bilo, sve greške i grijehe koje sam radio nad handful predivnih stvorenja, zbog čeg sam ih izgubio. Žalim za danima, a ne za osobama… Je li to uopće moguće? Žalim za srećom koju sam uprskao, žalim za svim što sam imao a sad nemam. U neku ruku i žalim onda za tim nekim ko mi je to bio spreman priuštiti, a ja to sve uprskao. A ja, ne bi’ li sebi malo dokundisao, se tako rado sjećam svega. I zlo mi bude. Sebe. Svoje izvinjenje sam već dostavio. Šta meni samo smeta, a već sam pričao o tome, što su neka vrata onako odškrinuta pa makar prstić. To me užasno boli, i ja konj umjesto da ih sam zatvorim molim da mi se zalupe pred nosom. Doslovno molim za tim. Vidi naslov. Opet.

Za čim neću moliti je pažnja…i društvo. Imam je, imam ga i lijepo je. Nekako, ne bih da pričam ikom kog znam o tome, jer…ljudi ne razumiju kako moj mozak funkcioniše. Kad ti se pojavi novo žensko društvo u životu oni vjerovatno samo znaju kako njihovi spolni organi funkcionišu i misle da samo tu leže rješenja.

Valjda ja kakav sam, lajo lajavi se nađem lako u situaciji da se nekom dopadne što nemaš dlake na jeziku pa skontaju da se mogu s tobom ispričat’.

Enter E. Klikneš s osobom koja u razgovorima s tobom, I guess, nađe bijeg iz stvarnosti, malo distractiona od bože preslatke bebice i lucky imenjaka (wink), i beskontaktno ti uljepša večer. Zar je to tako teško? Nije. Nije uopće. Samo što mentalitet generacije 21. vijeka voli da pleše po tim nevidljivim linijama, voli da traži motive za grijehom, za tuđim voćem… Znaš kad sam ja zadnji put brao tuđe voće? Kad sam kod rahmetli Taiba visio na grani da uberem jabuke za pite, sunce ti jebem to su bolan košarkaške lopte, a kisele baš kako ih ja volim. Hem, point given, hopefully taken. Mi ne dijelimo sad neke stvari, neke tajne, niti zadiremo, samo je to level brige, ako je tebi dobro – i meni je. I podijelimo piće dva. I po 10000 tračeva. Jbt ne smijem je naljutiti, sad skontah, ima više prljavog veša nego što je za života oprala 😀
Naumpadne mi moja Nina. Jebla sebe poželio sam je. Čujemo se tu i tamo, kako je otišla u Švabenzi je ne vidjeh. Mi smo to naše prijateljstvo gradili i izgradili dobrih 12 godina. Ali. Ljudi ne razumiju. Ka'e aaa jel guziš li ti to.. Ka jel a priznaj tvoje je dijete, kaže ee koji si ti levat. Pileći mozak valjda samo pržen na maslinovom ulju.

A moj? Moj mozak ode sad naviti Movie instrumentals i bacit’ se u kadu i smišljati izgovore da ne odem na posao sutra.

POST SCRIPTUM:

Ovom prilikom želim također da pozdravim jednu našu stanovnicu ovog portala koja mi nije bila u stanju odgovoriti na poruku pokazivanja iskrene brige za njenim bližnjim
sa riječima
NABIJEM TE!
ono, od srca. <3


Komentariši