Page 1
Standardni

You will never be ready….

Ne bih inače u skorije vrijeme pisao.. šta ti imaš pametno od mene da čuješ pobogu? Kad sam vreća bogohuljenja i pogana uma…

Piše mi brat jutros, kaže napiši babi poruku. Rekoh nazvaću ga.. I nazovem ga.

Drhtavim glasom mi samo reče “samo sam sine htio da ti čujem glas, vidim nisi mami odgovorio na poruku”… Zaplakah ko najveća pizda.

Malo je jebeno slušati čovjeka kome je dijagnosticiran tumor na mozgu…oca, najjače stvorenje koje ti je stalo na oči tako slabo, tako krhko i osjetljivo. Emotivno slabo.

Nismo mi spremni na ono što slijedi… JK Simmons je lijepo rekao. Ako ste dovoljno sretni da ih imate, nazovite mamu, oca, nazovite ih, ne pisite im poruku, nazovite ih, recite im da ih volite, pricajte s njima koliko god, sve dok im ne dosadite.

Život mi se značajno popravio otkad sam se odvojio i zivim sam, ali moras znati kako su, to je jebeno. Moraš znati jesu li dobro, razmisljaj i zovi pitaj. Obiđi. Svake sedmice sam kod njih i prenoćim, ma koliko mi imali nekad nesuglasica oko najglupljih stvari, ipak su roditelji.

That's Lucifer btw. Moj jedini životni saputnik

Standardni

Osjećam se…prozvanim

Ovo će biti zabavno. Nek stoji da malo ukrasi novu godinu.

Pročitao sam nehotice nešta, jel, o sebi… i naravno osoba koja je to pisala ima svoju selekciju bobblehead kerova koji klimaju glavom kao da slušaju Oprah Winfrey u odobravanju svakog sranja koje izgovori. To se zove vjerna publika. Nekad sam je i ja imao, ah kako su to bila lijepa vremena.

Stari se jbg, i mijena se život. Postanemo pametniji, mudriji, ali i sami sebi dosadniji.

Ok, na gore navedenu temu gdje sam ja okarakteriziran kao “smor” – parafraziram i ne mislim se vraćati tamo da to sranje ponovo pročitam, pozadinu niko ne zna, i ok nek ne zna. Pogotovo ne tu da ti neko svjesno baci komad udice onaj gram prozora gdje dobijes 2 minute šansu da se ko insan oprostiš od nekog kog si jel volio godinama. Neće taj neko reći da si je ostavio čistu, nekom ko ju je “””””””””više”””””””””” zaslužio. Reći će ti samo da si bio traumatično iskustvo. Genijalno, zar ne?

Smiješno je jer ta ista ubleha od insana baca konstantno udice, stavlja te u usta ma koliko puta joj rekao da te više ne spominje, to vam neće reći, dragi moji bobblehead kerovi.

Smiješno je jer taj otrov je okružen predivnim ljudima, majkom i ocem, te bratom za poželjeti. Morate te ljude upoznati da bi povjerovali… i ko zna šta je nagovoreno na mene.

Smiješno je jer je ta ista ubleha se meni javljala dok je svog dragog, kom je dala himen i sudbonosno “da” čekala poslije fakulteta, i sad ispadnem ja uhoda.

Smiješno je jer će uvijek to šugavo žensko biti žrtva, a ti se kupaj u govnima koje ti se servira.

Smiješno je, jer….eho ovo vam ne smijem ispričati, ispast ću još i pokvaren.

Sa 36 meni zaista ne trebaju neke gluposti sa djetetom u tijelu žene, ali kad te neko prozove, a tvoje jedino oružje je pero, onda ćeš ga i koristiti.

V je jednom lijepo rekao, “If you're looking for the guilty, you need only look into a mirror“. Treba početi i to raditi.
Al’ hey, valjda to jadno stvorenje koristi ovo vrijeme da zakopava sve svoje prošle grijehe, ne bi li se prodala nekom kvaziromantičaru nabreknulih testisa i ne do Bog sretno udala… Možda je spasi anksioznosti.

Wanna elaborate? I'm game.

Ta-Ta

James.

Sretna nova godina svima!

BTW mala ponuda, udomljavam 2 predivna mačića koja su jučer napunila 3 mjeseca. Any takers?

Standardni

 …I also have a mortgage and two cats to feed

let's address the elephant in the room… both of them

Meet Lucifer and Bella!

Moja dva mala anđela, u stvari vrag i vještica, da budem konkretniji. Stoji jaka simbolika iza imena, simbolika koja mi puno znači.

Znaš, kad ti treba neko da…smiriš dušu, da je tu i da te sasluša kad si najgori. Lijepo je imati nekog ko te ne osuđuje, neko ko nije težak za dušu i ko ti ne zvoca svako malo, i napokon ga imaš <3

…. pomalo gay riječi za 36godišnjeg neženju, ali eto.

Nego hey, ne znam ni kako mi je naumpalo da se uključim, valjda dok sam svije srce i prsa iscijedio, i malo razbistrio glavu sad mogu da koračam naprijed i da se ponosim tim što mi napokon počinje goditi samoća u ovoj stančini, samoća od insana. Ovo dvoje ljepotana su uvijek tu.

Treba to svako ispraksirati, posebno ako ste pod stresom. Stres me je hladno mogao života doći, biću iskren.

Svako ko zna Moriarty-a od prije, lupam, 10 godina, poznaje više nekog šaljivdžiju dugačka jezika bez tabua, emotivnog zaljubljivog brbljavca (brblj.. nešta nešta ne znam pravu riječ) i nekog ko zna buknuti kad baš “””prigusti””””.

Ostario sam, majka mu stara, sijeda brada me uvijek podsjeća na to. Tjeraju me na kanu ali se ne dam.

Osijedio sam najviše od stresa, od pritiska, ne poslovnog koliko privatnog. Čovjek koji živi sam odvojen od roditelja i dan danas ih izdržava (ponosno, da naglasim) ali bezobrazno biva stiskan pored, da se izrazim tako, jedne i po radno sposobne karike. Mislim da sam kukao već na tu temu. E pa, eskaliralo je.

Posao kao posao, prelagan meni, prestao biti obiman, ali i u tako organizovanoj firmi (znatno bolje nego prije) se greške koje direkt utiču na moj rad dopuštaju, počeo sam lajat ko pašče.
(DISCLAIMER: Bilo koja zamjena afrikata je nenamjerna i ne odražava stvarnu sliku moje pismenosti)

Obolio sam. Definitivno. Od stresa se dobrih 10 15 kila udebljao (jebo te dan, ljudi mršaju od stresa ja se debljam), ujebana mi jetra (ne pijem, ni bliiizu koliko bi neki jetropatolog trebao da boluje) i imam fistulu na žući. Pored toga što imam kamenolom u mudima (ilitiga bubrezima). Imam kaže doktorica (ponosno velim išao sam neuropsihijartu) anksioznost, dok sam joj pričao da patim od nepostojećeg fitilja, brzog stresiranja i tako to. Moram psihologu btw.

*************************************************************************************************************

AAAAAAAALIIIIIIII nije to tema ovog posta, da se razumijemo.

Tema ovog posta je:

POSTAJEM QUARTERDESNIČARRR!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Počeo sam se opasno baviti Piers Morganom i njegovom upornom borbom protiv totalnog ludila u društvu.

On je jedan od od najintenzivnijih boraca protiv nastupajućeg ludila izazvanog masovnim identifikovanjem nečim što nismo. Postoje ljudi koji su takozvano “non-binary”, postoje kuronje koji se identifikuju ženama… i onda postoji Elliot Page….

Ah da, postoji i 60godišnjak koji se identifikuje 6godišNJAKINJOM!

PIIITANJEEEE: Ako njeg zguzi neki lik, da li se to smatra pedofilijom?

Uglavnom, i to je ta svar koja je užasno iritantna, ti…neću ih zvati ljudima, te nakaze insistiraju da prihvataš njihove tzv pronouns, they them zeee kurci palci,
a kad ti hoćeš sebe da identifikuješ kao crnčuga s belegijom od 30cm kažu da je to “absurdno”, ti si bijel. Dakle, postavljaju tebi standarde koje ONI žele, a tebi je zabranjeno da izneseš svoje mišljenje, da ne pričam o kontrastavu. Ne ne. Isto vegetarijanci. Pričaju o travi i pašnjaku, brane životinje, pričaju o nekoj zaštiti okoliša dok dolaze autima i avionima na proteste. Riiiigth… To ti isto dođe kao Islam: postiš svaki dan Ramazana, što je za svaki respekt, ali zato se naliješ za Bajram, ne klanjaš 5 vakata, nemaš para za Hadždža nit dijeliš sadaku. Gniječiš društvo kao plastelin, prilagođavaš ga svojim uvjetima i principima kojima ni sam nisi 1000% dosljedan.

“Pa Ado, zašto nama o tome pričaš? To su trendovi po Americi i Evropi”
Hvala što spominješ. Baš kao što nam je došla Nargila prije koliko? 15 20 godina, tako se i ovaj trend ušunjao kod nas.

Homoseksualizam prihvatam. To je pitanje lične preference, ništa više. Voliš ga primit, voliš scissoring, to je pitanje preference, ništa više.

Ali mahati kurcem po ženskom WC-u, očekivati da te oslovljavaju kao “thaaaaaaaay”
da, o tebi pričam

ili da si danas ovo, sutra ono, prekosutra ovo…
DA, o tebi pričam

Eh to ne ide nikakooooo….

Hajd ovako:
Ima li iko u našem Blogger društvu ko osjeća nešta slično o sebi, baš me živa zanima šta vas je dovelo do tog, zašto i kako to pravdavate?
Svakako i ostala mišljenja su welcome.


Cheers, madafakas.

Standardni

Mazohizam, you and I

Ovu priču o kvaziuživanju o fizičkoj, posebno duševnoj boli ću početi informacijom, da sam kupio vagu. Da. Vagu jebenu. Stalo mi je do psovanja (stari dobri A.), te sam odlučio da investiram 25 maraka u Domodu (jen dva MARKETINGGGG) u jebenu vagu. Da prati moj progres mršavljenja, as I have 15 kilograms to lose. Gdje mi stane, you ask? iznad kurca, eto gdje…as a matter of fact, i jest… umjesto da se distribuiše malo tamo malo vamo, svemi ode u stomak, hodam ko onaj duh od mančmalova iz Ghostbustersa, ne vidim iz prve je li mi šlic otkopčan nego moram da se nagnem, blago rečeno ofirno, da pogledam.

Uglavnom, cilj je jesti malo zdravije, junk food no-go, sokovi no-go, hljeb tjestenina no-go. As a matter of fact ovakoooo blizu (spojite palac i kažiprst i odvojite ih 2mm – eh tako blizu) sam da bacim friško načetu teglu Nutelle u kantu. Jebla sliku svoju skupa ko crna zemlja. Al eto ulje pojeftinilo, barely ispod 5 KM.

A ja ću se narednih sedmica patiti gledati kad će mi vaga brojati ispod 90, da ne kažem ispod 80, ahtisreće kad to uspijem. a vidi me metar i vic o Muji i Hasi..Kako tako malo čeljade ima toliku gubicu. Ali ću je smanjiti, i biće mi zlo, znam već. I mantaće mi se, i past će mi šećeri i masti i soli i kurci palci, ali ću skinut ova govna sa sebe. Vidjeće A opet svoje ćune dok bude pišao!!!

Imao sam jedno iskustvo od pretprošle srijede, koje nosim na desnoj ruci, jenu malu rupicu koju sam prouzrokovao (vidi naslov) nekim glupim gašenjem cigare na sebi u polupijanom stanju, uvijek mi je bilo furka to uraditi… a što je najgore ja i nisam pušač (jedan čitać- E. I'm taling to you, i doćemo do tebe kasnije) će reći da sam se propušio. Što nisam. Jest, imam kutiju Lucky Strike borovnice, ja ih zovem sentimentaluše, kako je L. uvijek nosala te kad bismo putovali nekud, čudna tradicija pa i ja probao. mala portable Nargila haha.

Ne znam koji mi je vrag, ali me zadese svakakve nedače, fizičke prirode, tako sam kuhajući (ovo se ja malo kurčim da znam kuhati) se uspio posijeći na limenci, te 20ak minuta nakon toga opržiti. Ahtiboga i bolova, ali opet insanu prvo naumpadne to slikati. Koji nam je kurac ba? Kad smo kod toga, gledali ste garant “slučajne prolaznike” koji bi snimali incidente na ulici, gledaju kako ljudi umiru, a oni umjesto da uskoče bržbolje fataj se mobitela bohteje'o.

Kad smo kod bolova, i “uživanju” u istim, ne možeš se ne dotaći teme srca. Ah što taj mišić zna nekad zaboljeti.

Pitaju me, je li mi žao zato što na pola života (tako kažu statistike) nisam oženjen. Odgovor je – ne. Nije mi žao. Sudbina je takva. Sad bi Emma rekla: Am I a joke to you? Dušo, žao mi je… al rekao sam ti, naći ćemo mi tebi mamu.

Čega meni jeste žao je moja pamet koje nije bilo, sve greške i grijehe koje sam radio nad handful predivnih stvorenja, zbog čeg sam ih izgubio. Žalim za danima, a ne za osobama… Je li to uopće moguće? Žalim za srećom koju sam uprskao, žalim za svim što sam imao a sad nemam. U neku ruku i žalim onda za tim nekim ko mi je to bio spreman priuštiti, a ja to sve uprskao. A ja, ne bi’ li sebi malo dokundisao, se tako rado sjećam svega. I zlo mi bude. Sebe. Svoje izvinjenje sam već dostavio. Šta meni samo smeta, a već sam pričao o tome, što su neka vrata onako odškrinuta pa makar prstić. To me užasno boli, i ja konj umjesto da ih sam zatvorim molim da mi se zalupe pred nosom. Doslovno molim za tim. Vidi naslov. Opet.

Za čim neću moliti je pažnja…i društvo. Imam je, imam ga i lijepo je. Nekako, ne bih da pričam ikom kog znam o tome, jer…ljudi ne razumiju kako moj mozak funkcioniše. Kad ti se pojavi novo žensko društvo u životu oni vjerovatno samo znaju kako njihovi spolni organi funkcionišu i misle da samo tu leže rješenja.

Valjda ja kakav sam, lajo lajavi se nađem lako u situaciji da se nekom dopadne što nemaš dlake na jeziku pa skontaju da se mogu s tobom ispričat’.

Enter E. Klikneš s osobom koja u razgovorima s tobom, I guess, nađe bijeg iz stvarnosti, malo distractiona od bože preslatke bebice i lucky imenjaka (wink), i beskontaktno ti uljepša večer. Zar je to tako teško? Nije. Nije uopće. Samo što mentalitet generacije 21. vijeka voli da pleše po tim nevidljivim linijama, voli da traži motive za grijehom, za tuđim voćem… Znaš kad sam ja zadnji put brao tuđe voće? Kad sam kod rahmetli Taiba visio na grani da uberem jabuke za pite, sunce ti jebem to su bolan košarkaške lopte, a kisele baš kako ih ja volim. Hem, point given, hopefully taken. Mi ne dijelimo sad neke stvari, neke tajne, niti zadiremo, samo je to level brige, ako je tebi dobro – i meni je. I podijelimo piće dva. I po 10000 tračeva. Jbt ne smijem je naljutiti, sad skontah, ima više prljavog veša nego što je za života oprala 😀
Naumpadne mi moja Nina. Jebla sebe poželio sam je. Čujemo se tu i tamo, kako je otišla u Švabenzi je ne vidjeh. Mi smo to naše prijateljstvo gradili i izgradili dobrih 12 godina. Ali. Ljudi ne razumiju. Ka'e aaa jel guziš li ti to.. Ka jel a priznaj tvoje je dijete, kaže ee koji si ti levat. Pileći mozak valjda samo pržen na maslinovom ulju.

A moj? Moj mozak ode sad naviti Movie instrumentals i bacit’ se u kadu i smišljati izgovore da ne odem na posao sutra.

POST SCRIPTUM:

Ovom prilikom želim također da pozdravim jednu našu stanovnicu ovog portala koja mi nije bila u stanju odgovoriti na poruku pokazivanja iskrene brige za njenim bližnjim
sa riječima
NABIJEM TE!
ono, od srca. <3


Standardni

You won´t let me live, you won´t let me die

Današnji dan, zajedno sa završetkom prethodnog je definitvna prekretnica u mom životu. Dešavale su se certain stvari, odlučio sam se pokrenuti, pomjeriti s mjesta – i uspio sam. Ne, ne pričamo o ljubavi, iako ćemo doći do tog ubrzo.

Off-topic: Preslušajte pjesmu od Rammstein – Deutschland. Sve samo ne patriotska pjesma.

Najkraća verzija toga je – uspio sam, i osjećam se genijalno. Krenuo sam naprijed. Više uskoro.

Eh, hajmo malo gledati nazad. Ne možeš ići naprijed dok imaš tereta, prašine i magle koja je ostala iza tebe.

Čitavu sedmicu se kanim da zovnem L. na kafu. Otkad smo prekinuli, tj otkad me ostavila (a nebo zna da sam ja i samo ja kriv), smo uvijek imali odličan odnos, ona jebena odškrinuta vrata, onaj tračak svjetla koji me užasno nervira. Mrzim nadu. Ne daji mi nadu.

Htio sam je zvati na kafu, samo da je zamolim da mi zaključa vrata za sva vremena. da me pogleda svojim prelijepim plavim očima u moje šugave smeđe i da mi kaže, da joj se ne nadam. Želim da mi kaže da “mi” više ne postojimo i da ne možemo postojati.

Htio sam jedno, a nadao sam se, da će oklijevati, da će izvrtati, da će mi dati glupu nadu opet… Opet ja i nada.

Ne daš mi da živim, ne daš mi da umrem.

Poslao sam joj poruku, ostala je neodgovorena do sada… A prevelika sam pička da nazovem.

To je bilo sinoć u pola 3. Otišao sam spavati i spavao do 5, pola 6. Probudio se nov čovjek. Sunce je malo radilo svoj posao, kroz roletne me podsjećalo da nije vrijeme za spavanje. Navukao sam najretardiraniju majicu i kupaći šorc i prošetao do MC Donaldsa, koji naravno nije radio, bar ne restoran, a nisam debil da idem na interfon i brmmmbam i trazim ono sto uvijek trazim – 9 nuggeta i 2 chilli sosa. Zadovoljio sam se sa pilećim sendvičom i Starbucks kafom sa Hifine pumpe. No comment.

OVAJ KURAC JE KOŠTAO 5 KM!!!!!!!

I prvi put nakon brat bratu pola godine sam se fino obukao, Waikiki riješi svaki problem. Samo da mi je još riješiti ovu jednačinu srca, i mogu mirno spavati…

…. eh moja habibi, a šta je s tobom? Spish li dobre?

Standardni

Nisam ni dan danas dobar…izgleda

Mislim da ću prestati koristiti sve društvene mreže što postoje… Ali definitivno… ili barem uoči i poslije bilo kog praznika.

Iz čiste ljubomore. Ljubomore za svim što neko drugi ima, a ja nemam. Gledam sretne ljude, u nekim porodičnim krugovima, djecom, čestitaju Bajram, osmijeh od uha do uha… koji ja posmatram kroz ove glupe monitore iz svog call it “karantina” u sred Alipašina. Ljubomoran sam. Da.

Nisam sa svojom porodicom mjesecima, jer više nisam želio da budem s njima, ne mogu…

Svo vrijeme sam na ničim izazvanoj, induciranoj i umjetnoj ratnoj nozi sa rođenim bratom… Razmaženim neradnikom koji je oličenje kontrastava. Uvijek pomislim da nešta nije uredu s njim.

I saznam da nije…

Naravno da uvijek zadnji koji sazna da mi se brat puca Dipresanom, što ti je, kako samo ime kaže, antidepresiv. Dok sam malo dublje čitao opis lijeka shvatih da to sranje ima raznih tzv djelotvornih djelovanja, socijalna anksioznost, malnerekoh šizofrenija. Dobio je dijagnozu a još uvijek nije u stanju da prizna to, niti sebi niti meni. Ikome.

Želim da budem dobar, sin i brat, ali dođem u situaciju da ne mogu da se suzdržavam, na živcima sam pao.

Trebao mi je brat danas doći, da mi donese nešta, i ja se ponadao da ćemo malo sjesti, a šta on radi? Napravi se mutav i kao ne zna gdje mi je stan, nego moram da se vratim da pješačim 10 15 minuta do mjesta gdje je on došao jer je njemu mrsko da hoda dalje… I iznervirao se kobiva na mene jer sam histeričan.

Radovao sam se tome da mi dođe i da taj jebeni Bajram provedemo zajedno tih pola sata. Umjesto toga sam se na sred ulice izgalamio na njega. I umjesto da mi dođe, on je samo rekao da “žuri negdje”..i ode. Brother love…

Ne razumijem, pokušavam da shvatim, jesam li ja ovdje loši brat?

Želim da ga žalim, ali ne mogu.. Želim da budem za njeg tu, ali mi ne dozvoljava. Sad samo želim da budem sam.

I da slušam žiletare.

Npr

Standardni

Nisam dobar bio

Po četvrti put pokušavam da rekreiram treći povratak na blogger, i opet zapnem na tome, da nemam pravo da išta kažem. Nisam zaslužio. Nisam dobar bio.

Tako da ćemo uraditi nešta potpuno drukčije sa par posveta, i želim ovaj put da se izvinem za svo zlo koje sam navedenim nanio. Realno vremenom se kristaliziralo da neki nisu ni zaslužili bolje, ali otom potom.

Moje je da se izvinem za stvari koje sam ja uradio, a većina stvari (ako ne i sve) su bile nesvjesne, ali ko te jebe kad su posljedice kakve jesu.

Okrenuo sam ploču 180 stepeni. Jebiga, morao sam nekad.
Ah da, i prije nego što krenete pitati, nećete me vidjeti na džumi još uvijek xd

…. Umira mi se, indeed…